Kolumna mr.sc. Alana Ramića, mag.pharm. : Strah od gubitka Hrvatska

Kolumna mr.sc. Alana Ramića, mag.pharm. : Strah od gubitka

Bojimo se gubitka. To je ljudska osobina. Pri tome, strah nije ograničen samo na neki materijalni gubitak. U promjeni se javlja strah, pa i tuga, jer ono što ostavljamo iza sebe osjećamo kao dio sebe. I onda u promjeni osjećamo strah od gubitka samoga sebe.
A taj strah je snažan i dodatno nas usporava ili u potpunosti onemogućava da prihvatimo promjenu i mogućnost da budemo drugačiji.
Kada sagledamo taj strah možemo ga napokon i nadvladati.
A onda slijedi - borba s vlastitim navikama…

 

 

Naš um vrlo nerado otpušta utabane staze. Promjene se bojimo. I mi i naši pacijenti. Sigurno ste prepoznali strah u očima pacijenata kada ih suočavate s nekim za njih novim prijedlozima i savjetima u vezi njihovog zdravlja.

Provedeni su brojni pokusi o tome kako ljudi donose odluke i zašto tako teško odustaju od postojećih materijalnih i nematerijalnih stvari, čak i u trenucima kada je razumu sasvim jasno da bi bilo dobro odustati od dosadašnje navike, odluke ili posjeda.

Vjerojatno su vam poznate situacije kada imate neki skupi predmet koji uopće ne koristite npr. jaknu ili torbu koja vam se u trenutku kupnje činila besprijekornom, a koji jednostavno ne želite baciti, pa čak niti pokloniti. Naime, teško nam se suočiti s time da ste bacili svoj novac, a i bojite se da ćete uskoro požaliti što ste se napokon riješili tog, realno gledajući, suvišnog predmeta.

Još je jasniji primjer kada kupite skupu kartu za film ili predstavu tijekom koje spoznate da vam se zaista ne sviđa. Ali kad ste već kupili kartu… i već se patili sat vremena… nekako nam se čini da je ipak bolje ostati do kraja predstave ili projekcije.

Ovaj efekt potrošenog ili nepovratnog ulaganja (novca, vremena, napora…) drži nas na mjestu. Imamo dojam da bi bio još veći gubitak kada bismo nešto sada promijenili (npr. izašli iz kina), pa ostajemo patiti se do kraja.

Racionalno gledajući, ovakvo ponašanje je besmisleno. Ovo iracionalno ponašanje je svojstveno ljudima jer mi, za razliku od životinja, imamo mogućnost sagledavanja vlastitih odabira. Ne reagiramo isključivo u trenutku, reflektiramo na dosadašnje odluke i ulaganja, a to nas neki puta bespotrebno drži na mjestu.

Identični obrazac ponašanja još je i snažnije izražen u našim odlukama hoćemo li se zadržati na trenutnom radnom mjestu, tj. u postojećem radnom odnosu… ili u privatnom tj. intimnom odnosu u kojemu se odavno ne osjećamo dobro.

I tada zapnemo u promjeni i čekamo mirovinu, da se šef smijeni, partner promijeni, pacijenti postanu pristojniji…

Gubitak nas boli dvostruko više nego što nam je drag dobitak.

 

 

Još jedna činjenica ne ide nam baš u prilog prihvaćanja promjena. Brojnim pokusima je dokazano da biste ljude naveli da poduzmu nešto (npr. da isprobaju nešto novo ili da pristanu na okladu) potencijalni dobitak treba biti otprilike dvostruko veći od gubitka ili uloga. Ili jednostavnije - gubitak boli dvostruko više od dobitka.

Kada razmišljamo primjerice o promjeni ljekarne u kojoj radimo, nećemo se odlučiti za promjenu ako smatramo da će nas gubitak postojećih odnosa na trenutnom radnom mjestu boljeti više nego što će biti potencijalni boljitak na novom radnom mjestu, iako bi nam se s tom promjenom mogla udvostručiti kvaliteta života.

Ova pojava uzrokuje da postojećem stanju (npr. trenutnom radnom mjestu) ili onom što već imamo (npr. opet ona jakna ili torba) pridajemo veću vrijednost iz jednostavnog razloga što ih već - imamo.

Kako nas još vlastiti um drži na mjestu?

 

Nismo baš vični u predviđanju budućnosti. Naš um ne može najbolje pojmiti dugoročni dobitak koji donosi kratkoročna žrtva. I zato su nam ciljevi poput promjene stručne kvalifikacije, sudjelovanja na maratonu ili postizanje željenih tjelesnih proporcija najčešće nedostižni. A i znamo razvijati crne scenarije koji se najvjerojatnije nikada neće dogoditi.

 

Žalimo za krivim stvarima. U sadašnjosti se plašimo nešto poduzeti, bojimo se da bi nešto moglo poći krivo. Ali brojna istraživanja su dokazala da gledano dugoročno, žalimo za nečim sasvim suprotnim. Na stranu istraživanja, mislim da je to najbolje izrazila legendarna Zsa Zsa Gabor kada je rekla pri kraju svojeg životnog vijeka kako ne žali za stvarima koje je učinila, nego za onima koje NIJE učinila u svojem ionako burnom životu.

 

 

Smatramo da je bolje ono što već poznajemo, pa makar bilo i lošije, nego ono što ne poznajemo. Opsjedaju nas nedoumice poput: Što ako ne uspijem? Što ako moja ideja ne bude prihvaćena? Što ako… a dokazano je da smo mi puno žilaviji no što mislimo da jesmo. Možda znate i iz vlastitog iskustva kako su vas teške situacije u životu očvrsnule i dodatno izgradile kao osobu. Iako o takvim događajima govorimo kao o negativnima, oni na nas ne djeluju samo negativno, a niti tako snažno niti dugo kao što to očekujemo.

A ako i doživimo kakvu neizvjesnost pa i neuspjeh, uvijek ga možemo promatrati kao priliku za vježbanje vlastite izdržljivosti, dovitljivosti, ustrajnosti…

Sve u svemu, trebali bismo malo manje bojati se rizika jer stvari najčešće ne ispadnu tako loše koliko se pribojavamo, a s druge strane mi smo izdržljiviji no što mislimo.

Ove kolumne pišem kako bismo uvidjeli da to kako gledamo na promjenu uvelike utječe na to hoćemo li se na promjenu i odlučiti. Vrijedi malo češće propitkivati vlastite pretpostavke o tome kako bi budućnost mogla izgledati te koje su kratkoročne žrtve potrebne za potencijalni dobitak.

Ali prije toga - trebamo se uhvatiti u koštac s još jednom preprekom za promjene. Našim navikama. Navikama o tome kako razmišljamo i gledamo svijet kao i navikama o tome što radimo.

 

 

KOLUMNA: mr.sc. Alan Ramić, mag.pharm.

Aurantium d.o.o.

 

Hrvatsko farmaceutsko društvo Copyright © 2014. All Rights Reserved. Izrada mikroNET d.o.o..